mtv-viva-vs-youtube

Popularni režiseri poput Spike Jonze-a i Chris Cunningham-a, su 90-ih ubrizgavali milione dolara u video segmente u trajanju od 5 minuta. Spot Michael-a i Janet Jackson za numeru Scream iz 1995. je i dalje najskuplji muzički video ikada, prijavljen da je koštao 7 miliona dolara. Međutim, danas kada je YouTube zamijenio MTV, ljudi će prije pogledati neki spot, ako je neka slavna ličnost tvitovala o njemu o tome, nego što će naići na njega dok listaju kanale. Fanovi sada mogu da dobiju direktan pristup umjetnicima preko Tvitera ili Instagrama, gdje su njihovi identiteti pažljivo oblikovani. Uzmimo trenutno popularni boy bend One Direction, koji imaju oko 100 miliona pratilaca na Tviteru  i koji dnevno postavljaju desetak mukotrpno kreiranih tvitova. Društvene mreže omogućavaju razumijevanje umjetnika na isti način na koji su muzički spotovi, TV intervjui i emisije poput Top of the Pops to nama omogućavali u prošlosti. Mi ne trebamo njihove spotove da bismo ih razumjeli, jer mi već u startu mnogo znamo o njima.

S obzirom na to,  zašto su onda muzički spotovi i dalje toliko popularni? Teško da će neki video od 4 minute biti relevantan za generacije čije su iskustvo i potrošnja muzike „pomjereni“ do te granice, da je muzika uglavnom usputno uživanje. Ovdje prvo polazim od sebe: upalim željenu YouTube play listu dok surfujem netom, slušam muziku dok šetam ulicom ili idem u kupovinu… Ja više skoro ni ne gledam spotove. Znam šta moji omiljeni muzičari rade, jer tvituju 24h dnevno. Možda nam je to muziku opet vratilo u prvi plan, ali gdje se i kako onda tačno uklapaju spotovi u ovaj model?

Jedan od odgovora je sigurno interakcija. Bjork je nedavno objavila spot za pjesmu Stonemilker koji je snimljen tehnikom virtuelne stvarnosti, pod uglom od 360 stepeni. Da biste vidjeli kako to izgleda, koristite kontrole u gornjem levom uglu videa:

Ovo je možda i više intimnije od stvarnog života, ako je to uopšte moguće. Oni se takođe mogu koristiti za uvođenje zanimljivih, underground  ili manje poznatih pojmova u prvi plan. Uzmimo skorašnji spot Neneh Cherry za pjesmu He, She, Me na primjer koji promoviše fluidnost polova. Sve ovo je pokazatelj da su muzički spotovi, kao i sva pop kultura, relevantni u smislu da su brodovi za ideje koje potiču iz podzemlja i isplivavaju na površinu i tako plutajući, mijenjaju naš um i stavove. Zbog toga su još uvijek korisni za dovođenje takvih koncepata u mainstream.

Prema podacima Nacionalnog centra za biotehnološke informacije, prosječna pažnja ljudskog bića je smanjena za 8 sekundi. Dakle: brže je bolje! Za gledanje nekog muzičkog spota potrebno je isto vremena, koliko nam je potrebno dok pojedemo parče torte (i to dva puta!), ako je ukusno. To je savršen komad umjetnosti za današnju “klik-srećnu” generaciju.

Zaključak do kojeg na kraju dolazim je da spotovi i dalje postoje za sebe i još uvijek se cijene kao nezavisne umjetničke forme, kao i sama muzika. Uvijek je uzbudljivo vidjeti svoju omiljenu pjesmu „prevedenu“ na ekranu, na novi i neobičan način. Dok su dani spotova dječačkih bendova koji polugoli plešu na kiši daleko za nama, muzički spotovi ostaju kao jedan od najtrajnijih, najpopularnijih i naelektrisanijih medija koji postoje u pop kulturi danas.

I na kraju ovog razmišljanja, moja preporuka jednog interesantnog videa najboljeg živog benda na svijetu, koji će Vas sigurno zaintrigirati i ostaviti Vas da razmišljte 😉

S ljubavlju,

W.