Stalno smo izloženi textovima i izrekama koje se odnose na život bez kajanja. Ova ideja sumirana je u dvije prežvakane fraze: u jednoj iz doba starih Rimljana: “Carpe Diem”, i u drugoj, u malo „novijem“, dosadnom akronimu “Samo jednom se živi”. Prema ovoj filozofiji, uvijek treba rizikovati i napustiti svoj predosadni posao; ne oklijevati, već pozvati „tu“ osobu na sastanak; ili u duhu ove modernije: prosuti sebi preko glave kantu leda i postaviti svoj Ice Challenge na YouTube-u, a sve to da bi preduhitrili starost punu bockanja kajanjem. Smatram sve ovo prilično stresnim, ne samo zato što je žaljenje izgleda neminovno, nego zato što odabir jedne opcije uvijek znači odbacivanje one druge. Kako da izaberemo? Stalno nam serviraju priču da ćemo se kajati zbog stvari koje nismo uradili, a ne zbog onih koje jesmo. Ali ovo je besmisleno, jer se svaki hrabar izbor iz nekog drugog ugla uvijek može preformulisati kao stidljiv.

d3590aa0a68b33955177870ce9363569

Zbog toga je Amor Fati sve o životu bez kajanja, ali ne na moderan način. Carpe diem znači donošenje smjelih odluka, tako da kasnije ne osjećamo žaljenje, dok Amor Fati (između ostalog) znači da naučimo da zavolimo izbore koje smo već napravili, bili oni smjeli ili ne. Na kraju krajeva, ako je određeni aspekat života zaista “neophodan”, odbijajući da ga prihvatimo znači da odbacujemo stvarnost. A šta nam je zaista neophodno do prošlost, koja se već dogodila i koju ne možemo opozvati?

Kada konačno shvatimo ovo, moderne mantre “bez kajanja” ne izgledaju više hrabro, već su  bazirane na strahu: očajan i panični napor da se izbjegne tuga u budućnosti. Nasuprot tome, i paradoksalno, Amor Fati nudi bolji način za prevazilaženje kajanja: prihvatanjem istog. To nije pitanje hrabrog odabira – “prije nego što bude prekasno”, nego da vidimo da je već kasno i da je oduvijek i bilo. Ovo duboko oslobađa. Živimo samo jednom. Zašto bismo trošili vrijeme na izbjegavanje kajanja?