Kada je prije tri nedjelje nakon terorističkog napada u Parizu, #PrayforParis postala trending rešetka i sama sam željela napisati nešto što bi u 140 karaktera moglo “doprinijeti” međunarodnoj live stream svijesti u vezi šoka koji je zadesio planetu. Budući da sam ovdje brutalno iskrena, evo jedne neugodne istine – ljudima je u takvom momentu tijelo puno adrenalina, perverzno uzbuđeno zbog te mogućnosti, pa na trenutak zaboravljaju na ljudskost.
Svjetske znamenitosti, Google, omiljeni portali, pa i neke naše građevine osvanule su u francuskim bojama u znak solidarnosti sa žrtvama. Facebook je na to odgovorio dopuštajući korisnicima da svoju profilnu zamagle francuskom trobojkom…Prosto je bilo “neprikladno” objaviti bilo šta drugo što prikazuje da ste s lakoćom skliznuli natrag u rutinu normalnog života. Kako su događaji unutar Bataclan-a postati jasniji, komentatori su objavili svoje razočaranje drugima zbog ignorisanja napada u Keniji, samoubilačkih napada u Nigeriji i bombardovanja nevinih ljudi u Siriji, Iraku i Afganistanu.
Sada kada su se profilne fotografije vratile na staro – u našminkane selfije, fotke ljubimaca i one stare skenirane iz djetinjstva – čini se da odanost ipak ima konačan vremenski okvir.
Ja nisam promijenila sliku profila u francusku zastavu, nisam haštahovala #prayforparis i nisam šerovala Jean Jullien-ovu grafiku simbola mira s Ajfelovim tornjem, ali to ne znači da ja, ili bilo ko drugi ko se isključio iz spomenutog ludila ignoriše bol i strah koji su naneseni onima koji su pogođeni svom ovom nesrećom.
To ne znači da nisam ljuta što je mnogo nevinih ljudi ubijeno zbog knjiga baziranih na vjerovanjima od prije nekoliko hiljada godina. To ne znači da nisam u stanju vidjeti od drveta šumu i kritički misliti o tome zašto su se napadi dogodili. To ne znači da nisam ljuta na Vlade koje će pomoću tih smrti progurati zakone obavijene strahom koji će uticati na našu slobodu. I na kraju – to ne znači da sam više ili manje saosjećajna od drugih. Žal, poštovanje i solidarnost lične su reakcije i na nama je da sami procijenimo kako ćemo ih izraziti.
Pošto je ovo tek početak ludila koje nas je snašlo, koja reakcija je onda adekvatna? Ja ne znam. Jedna stvar u koju mogu biti sigurna je da, bez obzira koliko puta promijenimo našu profilnu fotografiju, svijet ne postaje mirnije mjesto. Što opet, ne znači da ne bi trebalo, jer ako nekome to znači – onda ima smisla.
