12790163_1752573614962235_1804927089_o‘Sletjela sam,’ pošaljem poruku Ginevri.

‘Olya baby!’ odgovori mi ona. ‘Kad stigneš na moju adresu, pokucaj na prozor lijevo od ulaznih vrata. Zvono ne radi.’

‘O, to je tako mlado!’ otkucam, uzbuđeno.

Uzimam voz s Heathrowa, pa podzemnu s Paddingtona do Notting Hilla.

Sunčano je i Ginevrin mali vrt, iako smješten odmah iza ugla prometne ulice s otrovnim autobusima, miriše na Mediteran.

London, grad za one koji ostaju dugo mladi. Koji se, kao ja, vole zauvijek družiti poput tinejdžerki: emotivno, uz glasne povike oduševljenja kada se pronađemo u gradurini.

Sve znam: London će te iscijediti i ispljunuti, neće više nikada na tebe ni pomisliti dok se valjaš odvodnim vodama kanalizacije prema Temzi, a onda natrag, u svoju provinciju.

Dramatično. Istinito. Veoma moguće. Treba iz njega pobjeći prije nego što se to desi. Ostaviti ga prije nego što on ostavi tebe, na cjedilu.

Sve sam ovo toliko puta čula, i uspjela sam da ne dotaknem dno Londona, da izbjegnem život sa strane njegovog ‘ružnog profila’.

A, opet, kada ga samo povremeno posjećuješ, nije isto. Fali realnost ‘ružnog profila’ jer si bez toga samo još jedan turist.

Prvi sam put tu bez muža i djece. Nikada prije nisam u Londonu imala privilegiju misliti samo na sebe tri dana zaredom.

Ostati do kasno u Sohou. Večerati s društvom u pabu s Thai kuhinjom, ne gledati koliko je sati. Ujutru, izaći u kišno jutro bez kišobrana, voziti se podzemnom bez stresa s istoka na zapad gradurine obavljajući samo stvari za sebe.

Co

Grad za solere. Za one koji ne moraju odlučiti: E sada ću malo misliti prvo na sebe. Za one čije je prirodno stanje misliti prvo na sebe. Za one kojima su predosadne i sulude priče o sukobima majki u godini kada se djeca spremaju za 11+ ispite. To su dobri, slobodni građani, u potrazi za mjestom pod ne-baš-suncem. Još nemaju neurotične tikove i neizbrisive podočnjake ‘teretnjake’ na licu. Imaju bore smijalice, možda i onu misaonu između obrva. Smiju se, pa se iznenada dotaknu neke duboke, ozbiljne teme o kojoj mnogo znaju; pa i tu priču začine dobrom šalom, naruče još jedno piće; odluče da će otići na predstavu-koncert-gig na drugom kraju grada; podižu ruku, Dijelimo taksi?, pitaju. Imperativ nije posjedovati stan u centru metropole koja ima dvadesetak centara. I Ladbroke Gove je centar grada kada ste solerka. Jer solersko je kretanje lagano i brzo, podzemnom i tihim vozovima. Uz put se čita. Kišna pauza u poslu ili druženju lako se ispuni posjetom Waterstoneu. Elena Ferrante ima svoj sto. Le Carre je i dalje nacionalno blago. Knjiga ‘Nothing holds back the night’ Francuskinje Delphine de Vigane skoro je rasprodata. Djevojka koja prodaje Young Adult knjige feministkinja je koja ima fotografsko pamćenje i strastveno reprodukuje sadržaj svakog debelog distopijskog romana. Brza hrana može biti zdrava, ručak može biti japanski rižin bonsai kolač sa zelenim čajem. Pare se ostavljaju za hranu za mozak.

I onda, u trenu kada se na ramena navlači mantil ili jakna, skoro nikada kaput, a oko vrata obmota šamanski šal, onda se solerke okrenu prema meni, uhvate me za nadlakticu, zagledaju mi se u oči, kažu mi: ‘Tako želim jednu bebicu. Prekrasna su ti djeca,’ ili nešto slično.

Trava je uvijek zelenija. . . Valjda. Ovdje nema zaključaka – ima samo trenutaka. I trava je uvijek zelena, slobodno sjednite na nju, ništa joj ne možete.

Ne, ne želim da London propadne. Kao što mladi duh u meni ne želi da izumru oni koji nikada ne moraju odlučiti: Sada ću jedno vrijeme misliti prvo na sebe.

Jer oni to žive. Pa dok traje – traje.

Autor: Olja Knežević, spisateljica