Čitamo ovog momka redovno. Kada propustimo neki tekst, neko nas opomene svojim share-om na mrežama. Izaziva dosta pažnje. Iskren je, a opet ne napadan. Čvrsto se drži svojih stavova i vjeruje u njih. Hvala Bogdane.

Poslodavci kažu da ima premalo godina da bi ga smatrali dovoljno iskusnim, a roditelji da ima previše godina da bi još uvijek, sa fakultetskom diplomom, bio na njihovoj grbači. U takvom svijetu, dok čeka da omatori da bi ga neko shvatio ozbiljno, radi posao koji nema nikakve veze sa njegovom strukom. Više ne živi u Beogradu, ali on živi u njemu.

Piše blog jer vodi rat sa riječima u glavi, pa preko papira potpisuje primirja. Ne piše da bi bio u pravu, nego da bi bio srećan. Čovjek nema ništa od toga kad je u pravu, a ima sve onda kad je srećan. Nema mnogo slobodnog vremena za pisanje, ali zato brzo kuca po tastaturi. Ima pogan jezik, al’ čist obraz. Pristaje na kompromise samo ako su časni, znači vrlo rijetko. Ustaje starijima i trudnicama u prevozu, ali ne da nikom da mu sjedne za vrat.

Ne voli psihološke knjige o podizanju samopouzdanja jer snižavaju inteligenciju, lijepo izložene kolače jer pozivaju na grijeh, i uređaje koji se pregrijevaju jer je život suviše kratak. Smatra da je uspio u životu onda kada lažni moralisti, puritanci, ekstremni nacionalisti, homofobi i seksisti budu znali njegove tekstove napamet i čitali ih svojoj djeci.

Fotografija: Nikola Vulikić