CHIWELOOK: Kakav je bio put do današnjih dostignuća? “Mi smo danas ono šta smo željeli da budemo juče“. Da li se pronalazite u ovom stavu? Ko je Ben Perks danas?
BENJAMIN: To je tačno – čovjek je onakav kakvog sam sebe izgradi. Po meni, za to je potrebno sledeće:
1) Stvarno naporno raditi – pomjerati granice i dati sve od sebe na poslu, ali i stalno raditi na svom usavršavanju i cjeloživotnom učenju.
2) Spremnost da se rizikuje, ne uspije i ponovo pokuša na osnovu onoga što se naučilo iz neuspjeha. Tako ljudi zaista uče u životu. Svakome od nas se redovno dešava da u nečemu ne uspijemo – ali upravo kada to priznamo i kada na osnovu toga učimo i razvijamo se, to je presudni momenat za stvarni uspjeh. Kako je to briljantni edukator i mislilac Sir Ken Robinson rekao „Ko nikada ne griješi, vjerovatno nikada nije ni stvorio neku vrijednost”
3) Sposobnost saradnje, uspostavljanja partnerstava sa drugima i dijeljenje. Mislim da je važno i da se prepozna da uspjeh dolazi kroz saradnju – u modernom svijetu sam pojedinac nikada ništa ne postigne oslanjajući se samo na sebe – čak ni Novak Đoković! 🙂
CHIWELOOK: Svaka visoka i odgovorna pozicija proizvod je truda i napora. Kako ste oblikovali svoju ličnost kroz uspone i padove?
BENJAMIN: Neobično je to da uprkos stalnoj izloženosti Adelle i Massive Attack, Mućkama i engleskom fudbalu, mnogo ljudi u Crnoj Gori i dalje pretpostavlja da su Britanci svi pomalo kao Princ Čarls ili Hju Grant. Ja nisam. Potičem iz doma za djecu smještenog u centru grada i odrastao sam uz siromaštvo i u neposrednoj blizini gradskih bandi, nasilja i kriminala, te očito u odsustvu porodične ljubavi. Sa 16 godina sam napustio dom i potpuno samostalno živio u Londonu. Ni na šta od svega ovoga se ne žalim niti se kajem, mislim, čak, da su sve te okolnosti učinile da mnogo više cijenim ono za što sam morao da se izborim nego neko ko je odrastao u malo tradicionalnijoj sredini. Ako ste odrasla osoba sa iskustvom odrastanja u domu za djecu, pod ogromnim ste pritiskom da o tome ne pričate. Ali je za mene važno da budem primjer za mlade ljude koji dolaze iz Dječijeg doma „Mladost“ ili iz neke institucije pod brigom države u Ujedinjenom Kraljevstvu, odnosno da bez obzira odakle dolazite, niko drugi ne treba da vam određuje što možete da budete niti dokle možete da dogurate u životu.
Moj omiljeni citat o ostvarenju uspjeha preko nedaća dolazi od ratnog zarobljenika i glavnog junaka (Louis Zamperini) skorašnjeg holivudskog filma Unbroken u kome kaže „Bio sam apsolutno svjestan prepreka oko sebe, ali sam vjerovao da ću na kraju prevladati”. Mislim da su optimizam, uvjerenost, istrajnost i svijest o tome ko ste i što možete da ostvarite zaista važni. Morate imati hrabrosti da srušite barijere koje su vam nametnute.
Imao sam fenomenalnu nastavnicu kada sam imao 15 godina i ona mi je pomogla da vidim dalje od uskih horizonata sopstvenog položaja. Sada je u penziji, ali kada smo prošle godine u Crnoj Gori održavali veliku konferenciju o obrazovanju, sjetio sam se koliko je uticala na tok mog života, pa sam odlučio da pokušam da je pronađem. Uspio sam da saznam gdje je i otišao sam prošlog decembra da se vidim sa njom po prvi put nakon završetka škole. Ispričao sam joj sve što sam ostvario u životu i da se ništa od toga nikada ne bi desilo da nije bilo nje. Bio je to jako emotivan momenat. Jako je važno da kažemo ljudima koji su nam bili važni u životu koliko ih cijenimo.
Moja me je lična priča naučila da je promjena moguća. Mislim da zbog toga sa tolikim entuzuijazmom prilazim svom poslu. Još uvijek se budim svakog jutra sa nevjericom koliko sam srećan što sam tu gdje jesam. Postoji jedna psihološkinja na Univerzitetu Stanford, Carol Dweck, koja govori o važnosti toga da posjedujemo „mentalitet rasta“ nasuprot „fiksiranom mentalitetu“
Potreban vam je mentalitet rasta kako bi bilo što izgradili ili promijenili. U crnogorskom obrazovnom sistemu treba da promovišemo upravo mentalitet rasta.
CHIWELOOK: Stilska umjetnička epoha, muzički pravac ili filmski žanr, šta je iz sfere umjetnosti najviše uticalo u formiranju Vašeg sveukupnog imidža?
BENJAMIN: Muzika. Muzika je užasno važna, gotovo definišuća, u britanskoj kulturi. Ako ste odrasli u multikulturnom urbanom okruženju radničke klase, najvjerovatnije ste slušali crnačku muziku kao što su R & B i House, a one koji su živjeli u predgrađima i u ruralnim područjima više je zanimao rock. Ja sam čvrsto pripadao prvoj grupi i u svojim ranim dvadesetim čak sam i bio neko vrijeme DJ za House muziku. Sviđaju mi se stare stvari kao što su Marvin Gaye, James Brown, Gil Scott Heron, Toots and the Maytals i dobra, emotivna house muzika. Sigurno ću da idem na Southern Soul Festival koji će se održati na Adi ove godine. Umjetnici kao što su Maverick Sabre, Adelle i pokojna Amy Winehouse su neki noviji britanski umjetnici na koje su uticali ovi žanrovi muzike, ali mislim da sve Britance, bez obzira na vrstu muzike koja nam se sviđa, inspirišu i Bitlsi, David Bowie i the Clash – to nam je u krvi.
Književnost: Volim Kunderu, Markesa, Tolstoja i, naravno, pisce sa Balkana, kao što su Ivo Andrić i Ismael Kadare. Mislim da je Čarls Dikens u književnosti ono što su Bitlsi u muzici, zapisan u genima i u srcu svakog Britanca, možda je on i moj omiljeni pisac. Jako su važni i Džordž Orvel i Oskar Vajld. Pročitao sam veliki broj naslova koji ne pripadaju beletristici , kao što su djela iz oblasti ekonomije, psihologije, politike i filozofije itd. Mislim da svako ko želi da doprinese bilo kakvoj intelektualnoj raspravi u društvu mora pasionirano da čita i upoznaje se sa najboljim i najnovijim idejama koje dolaze iz čitavog svijeta. A danas je to tako lako – dovoljno je pogledati odjeljak kritike novih publikacija u New York Times-u ili britanskom Guardian-u koje izlaze svake sedmice da se vidi što dobija dobre kritike pa to skinuti na kindle ili iPad ili kao audio knjigu za par sekundi. Sada, više nego ikada ranije, možemo da se uključimo u najvažnije globalne debate. Ovdje na Balkanu treba da promovišemo temeljnije i dobro informisane debate. Volim i papirne knjige, ali više koristim audio knjige, kao i kindle. Filmovi – skroz sam za evropske, posebno francuske, italijanske i španske. Sviđa mi se Trop Belle pour Toi i Touse Les Matins du Monde, kao i sve što su uradili Felini ili Almovodar. Za britansku kinematografiju sam previše optimističan i pozitivan, mada i u njoj ima nekih izvanrednih stvari. Beznadežan sam što se tiče razumijevana slikarstva ili poezije.
CHIWELOOK: Poslovni angažman zahtijeva od Vas česta putovanja. U kom dijelu planete ste zastali i rekli „Ovo je moje mjesto zauvijek“? Ili ga još uvijek nijeste prepoznali…
BENJAMIN: Jako mi se sviđa Crna Gora i crnogorski duh. Ovdje ima te neke posebne prijatnosti, topline i humora na koje sam nailazio u svakom dijelu zemlje. Kao i Britanci, i ljudi u Crnoj Gori su veoma samokritični. Mislim da je to dobra karakteristika, ali vas ponekada sprječava da vidite i dobre strane. U principu, različita mjesta nude različite stvari. Fascinantno je koliko sam uživao radeći u Avganistanu, na primjer. To je bilo okruženje u kome smo doslovce spašavali djecu od smrti – putem vakcinacije, obezbjeđivanjem hrane, podizanjem svijesti o minama i bombama. Niko ne bi odabrao baš da živi u Avganistanu, ali raditi tamo je bilo jako ispunjavajuće. Mnogo mi se sviđa Njujork. Tu se nalazi i sjedište UN-a i UNICEF-a. Možda je moj ritam života primjereniji Njujorku ili Londonu nego Podgorici, ali ovdje imam priliku da malo usporim. Život kreirate sami, gdjegod da se nalazite.
CHIWELOOK: Vaš poziv nosi humanistički karakter; dosta je problema koji se iz dana u dan rađaju ali i prevazilaze. Šta vraća volju onda kada je ona na izmaku?
BENJAMIN: Veliki sam entuzijasta u vezi svog posla – ako je ikako moguće, mislim da bi ljudi uvijek trebalo da rade poslove koje jako vole. Lijepo je imati novca, ali kad odete novac ostavljate za sobom. Ja bih želio da ostavim takvu zaostavštinu koja će me nadživjeti, malu, ali trajnu, kroz jačanje sistema obrazovanja, zdravstva, pravosuđa i dječije zaštite, i neposredno sada i na duži rok. Imao sam i jedan govor na TedX o nasilju nad djecom i mnogo me ljudi kontaktiralo da mi ispriča kako se i kao odrasli ljudi još uvijek trude da se izbore sa tim što im se desilo kao djeci, ali da im donosi olakšanje kad čuju da se o tome otvoreno govori na TedX platformi. Ne želim samo da doprinesem boljim servisima, već i promjeni stava i da promovišem humanije društvo u globalu. Svi smo isti kao ljudska bića, naši problemi i izazovi su isti, ali će nam suditi po tome koliko uspijevamo da zaštitimo i podržimo našu djecu.
CHIWELOOK: Ko/šta emituje najveću energiju u Vašem okruženju?
BENJAMIN: Najveću inspiraciju mi daju ljudi koji pokušavaju da rade stvari svjetske klase. Kao što su ljudi uključeni u SPARK. ME događaj. Takodje, Radoje Cerović, Dragan Aždić i Srdjan Vukčević su trojica ljudi koji me mnogo inspirišu. Inspiriše me i ljubav koju vidim kada posjetim dnevne centre i roditelje djece sa posebnim potrebama. Te porodice su moji heroji iz svakodnevnog života. Pokreće me sport. Nekada su to bili ragbi i fudbal, a sada duge biciklističke pruge i teretana. Jako je važno imati intenzivan intelektualni i fizički podsticaj. Sportski mentalit je divna stvar – samo kažete „danas ću biciklom preći 100 km bez obzira na bol i to je to“. To znači da time postajete osobom koja ruši barijere – sportisti uobičajeno imaju mentalitet rasta.
CHIWELOOK: Čemu težite kroz svoj rad i koji su njegovi primarni doprinosi?
BENJAMIN: Zaposlenima u mojoj kancelariji govorim da nikada ne smijemo da uradimo nešto što bi bilo slabijeg profesionalnog standarda od nečega što bi uradili na BBC-u ili na Harvardu. Koliko god da je okruženje spremno da prihvati osrednjost, “otprilikeizam” i “šminku” – UNICEF kao najvidljivija i najpoznatija agencija UN uvijek i beskompromisno mora da bude po najvišim standardima. Tako se staramo da ono što radimo doprinosi opipljivim, mjerljivim i trajnim postignućima na polju ljudskih prava. Tokom proteklih pet godina, broj djece sa invaliditetom u redovnim školama povećao se za 500%, broj djece u Dječijem domu „Mladost“ se prepolovio, primjenjuju se jasni međunarodni standardi za djecu u dodiru sa zakonom u svojstvu žrtava, svjedoka ili osumnjičenih za krivična djela, a sada doprinosimo i uključenju sve djece u predškolsko obrazovanje, kao i poboljšanjima osnovnog i srednjeg obrazovanja. Ovo je samo dio napora koje podržavamo. Bespredmetno je govoriti o onome što radimo, treba da govorimo o konačnim i trajnim rezultatima ostvarenim za djecu.
Ponosan sam na analize koje radimo, često u partnerstvu sa akademskim institucijama svjetske klase. Naša istraživanja uvijek verifikuje eksterni panel međunarodnih eskperata sa akademskim kredibilitetom prije nego što ih ovdje objavimo. Dijagnostičke studije koje smo uradili vezano za položaj djece i žena pomogle su da se pokrenu neke od najboljih reformi iz perspektive ljudskih prava. Stalno nas pozivaju da se uključimo u ono što ja nazivam „ego projektima“ – ceremonije darivanja domu „Mladost“ i slično, stvari koje ne dovode ni do kakve stvarne promjene – ali mi to uporno odbijamo jer donose više štete nego koristi. Ovdje smo da se bavimo ozbiljnim poslom na trajnim reformama i povećanju znanja i svijesti.
IZA MODNOG PARAVANA
CHIWELOOK: Da li i kako ispoljavate svoju ličnost kroz modu?
BENJAMIN: Pa, kao prvo, uopšte ne volim da nosim odijela. Očito moram da ih nosim zbog posla. Ovdje je poslovni stil veoma konzervativan, ali povremeno stavim neku punky Paul Smith dugmad za manžetne u obliku robota, da malo stvari razdrmam. Na poslu obično nosim odijelo, ali ponekad i crne pantalone sa svijetlim sakoom. Sa kravatama je teško – volio bih da ponekad nosim ljubičastu ili crvenu kravatu, ali samo izgledam kao Šrek ili Ujak Fester, iz nekog razloga to ne ide, pa obično nosim sivu, plavu ili tamnu kravatu. Poslednje odijelo sam kupio u Blumingsdejlu u Njujorku, jednog njujorškog kreatora, ali ništa previše fensi, niti ništa pretjerano skupo. Mislim da bi bilo naprosto smiješno nositi izuzetno skupu odjeću i baviti se siromaštvom djece.
Uglavnom volim da nosim polu-sportsku, neformalnu odjeću. Mislim da se oblačim onako kako bi se oblačio neko ko je odrastao u mom kraju – kao neka verzija uličnog stila za srednje godine. Ako želim da budem svoj i autentičan, ne bih se osjećao ugodno da se oblačim kao aristokrata na izletu brodom ili čaju u pet….to jednostavno nisam ja. Ni mrtav ne bih stavio leptir mašnu. Volim Ted Baker i Paul Smith (veoma britanski) i povremeno Stone Island ili Boss.
CHIWELOOK: Koji su bili simboli mode Vašeg djetinjstva?
BENJAMIN: U mom kraju, od najranijih tinejdžerskih godina – vrsta muzike koju ste slušali i odjeća koju ste nosili vas je definisala. Ja sam bio Soulboy, a to je jedan urbani stil koji se vezuje za hip hop i R & B muziku, ali sam prošao i kroz pank fazu u jednom momentu. Uvijek smo imitirali starije dječake iz kraja koji su bili najviše cool.
CHIWELOOK: Užitak broj 1:
BENJAMIN: Apsolutno nemam namjeru da o tome govorim. Naredno pitanje.
CHIWELOOK: Muški rituali svakodnevice, u tri koraka?
1) 6 ujutru – Izvođenje psa u jutarnju šetnju dok slušam neku audio knjigu, obično bestseler Njujork Tajmsa i obično ne lijepu literaturu, i ispijanje britanskog čaja iz moje Harvard termos boce. Poželjno na Gorici, mada mislim da je to sada zabranjeno.
2) Brijanje – divna retro oprema za brijanje može se nabaviti u “The Art of Shaving” vjerovatno najbolja prodavnica za muškarce u Njujorku – po mom skromnom mišljenju – sa sve starinskom četkom i pastom za brijanje – dok slušam vijesti na BBC radio 4 preko interneta.
3) Teretana nakon posla za vježbe snage ili vožnja bicikla 40-50 km (vikendom uvijek pokušam da odradim vožnju od 100 km).
CHIWELOOK: Koji sport preferirate i zašto?
BENJAMIN: Strastveno navijam za svoj klub Tottenham Hotspur iz Sjevernog Londona. Ali volim i ragbi – ove godine se održava svjetski kup. Za one koji ne poznaju ragbi evo klipa za jednu skorašnju utakmicu:
Mislim da je bavljenje ovim sportovima dok sam bio dijete bila divna stvar, jer su mi pomogli da ne skrenem s puta i da imam pozitivne ciljeve uprkos tome što sam bio u negativnom okruženju. Ragbi je grublja igra, ali ima bolje vrijednosti i omogućava momcima da pozitivno kanališu agresiju – ali je fudbal više kolektivni sport i vezan za identitet. Za mene bi predstavljalo pravu tragediju da mi, recimo, unuci navijaju za naše protivnike, Arsenal.
Ja sam 2012. godine, nakon jedne sportske povrede, operisao ligamente koljena, pa mi je sada biciklizam glavni sport. Središnji dio Crne Gore je odličan za vožnju bicikla.
CHIWELOOK: Ko je Vaša životna inspiracija, muza?
BENJAMIN: Za mene je inspiraciju oduvijek predstavljao Martin Luter King. Pročitao sam njegovu knjigu Snaga za ljubav (Strength to Love) još kao tinejdžer i mislim da se to nije desilo da se danas ne bih bavio ovim poslom. Tiha, uljudna muškost usred haosa i nepravde, borba, dostojanstvo i istrajna vjera da će na kraju dobro prevladati. Ako mlađi čitaoci to ne znaju, mogu da pogledaju skorašnji film Selma kao uvod. Neočekivano, radi se sve o britanskim glumcima, ali je to potpuno američka priča…priča o američkom snu.
CHIWELOOK: Omiljeni dizajner, aksesoar i parfem?
BENJAMIN: Paul Smith, sportski satovi Monte Blanc i Spice Bomb od Victor & Rolf.
Fotografija: Duško Miljanić
dusko.miljanic@gmail.com
Pripremila: Jana Radonjić
