On je zapravo najbliži stapanju sa pozadinom bio u posljednjih 10 godina – u svom odsustvu sa muzičke scene zbog srčanog udara koji je 2003. zadobio tokom nastupa u Njemačkoj. Uvijek se isticao čeprkajući po marginama kulturnog krajolika, ne bi li pronašao nešto što bi mogao pretvoriti u zlato. Zato bih ga ja prije nazvala alhemičarem POP-a.
Prije mjesec dana iznenadio nas je spotom „Blackstar“ za istoimeni album koji je objavljen prije tačno četiri dana, za njegov 69. rođendan, ali po svemu sudeći i za iznenadnu smrt. Desetominutni spot je post-apokaliptična odiseja koja je zbunjujuća, vitalna, nova… Uticaj jazz-a koji koristi kao odskočnu dasku ne bi li zaronio duboko, u neke čudne vode, njegov muzički povratak čini briljantnim, a ujedno predstavlja i veliko osvježenje i korak naprijed u deceniji monotone muzičke ponude.
Pun simbolike, spot za pjesmu Blackstar sve one kvazi, ali i prave poznavaoce umjetnosti automatski “prebacuje” u petu brzinu: mrtav astronaut, draguljima optočena lobanja, žena sa repom, rituali oko svijeće, razapeta strašila i sam Bowie koji pleše sa zavojima na očima … podvučen disonantnim jazz bubnjevima koji se igraju sa istočnjački obojenom elektronikom, pratećim vokalima i mističnim aluzijama u stihovima. Sa svim ovim teško je zaključiti o čemu se zapravo radi, ali to je upravo ono što je Bowie i htio. Dovoljno je da pogledate koliko samo komentara ispod teksta pjesme ima na www.genius.com, koliko su vremena ljudi proveli ne bi li raščlanili i najmanji lirski i vizualni detalj. Ono što je njega i učinilo moćnim, jesu ti trenuci koji ga čine zagonetnim i tajanstvenim.
Dok svijet sada tuguje zbog njegovog odlaska, ja intenzivno preslušavam Blackstar koji čini sedam pjesama, i naslućujem suštinu – nemogućnost bijega iz raznih sebe koje je ovaj alhemičar stvorio upravo za sebe. Preplavljen nihilizmom, ako ništa drugo, ovo je album o egzistencijalnom strahu od novootkrivene slobode ili: što učiniti u svjetlu čudesnog ponovnog rađanja? Blackstar je stoga svojevrsna najava i predskazanje njegove smrti, uz činjenicu i da posljednja pjesma: “I Can’t Give Everything Away” naslovom aludira na nemogućnost da nastavi dalje.
Bowie je negdje davno izjavio kako smatra da je najvažnija stvar u životu zapravo “pokušati ostarjeti smisleno”. Uzevši u obzir Blackstar, ali i njegov kompletan muzički opus, on je u tome nesumnjivo uspio. Ostario je smisleno i otišao dostojanstveno, ostavivši nam najbolji poklon koji nam nikada neće dozvoliti da ga zaboravimo.
Wild was the wind my Blackstar Bowie
R.I.P.
